Vulkan Poa u Kostarici slavu je stekao 1910. godine kad je u zrak izbacio stup pare visok 6,4 kilometra. Gejzirsko ponašanje smatra se znakom da se vulkan polako gasi. Do njega dolazi kad površinska voda otječe u tlo gdje nailazi na izvor topline u obliku vruće stijene što se tali i polako hladi.

Ovaj vulkan ima tri kratera od kojih su dva davno ugasla. U jednom od njih je jezero dok je drugi prekriven patuljastom šumom koja je gotovo neprekidno obavijena oblacima. Najniži i još aktivan krater nudi pakleni prizor: pustoš promjera 1,6 kilometara i dubine 300 metara. Tlo je sazdano od pepela koji se slegao od kiše a prošaran je nakupinama čađi koja se još dimi. Na dnu se nalazi vruće blatno jezero koje mijenja boju od bijele do zelene, ovisno o sumpornim parama koje u njega prodiru odozdo i vodu pretvaraju u otopinu sumporne kiseline.

Tijekom posljednih godina vulkan sve više pokazuje da njegov aktivnost nalikuje gejziru.

Plinovi u aktivnom krateru vulkana sadže visoku koncentraciju sumpora koji se kristalizira kada para izađe kroz dimnjak (fumarole) i tvore hrpice čistoga sumpora. Zamijećeno je kako se s vrijemena na vrijeme i pod određenim uvjetima ove naslage uruše i pretvaraju u udubljenja ispunjena klučajućim sumporom, koja se poslije proširuju u bazene. Ta je pojava jedinstvena na Zemlji.