Bijele Stijene, zajedno sa Samarskim, su jedinstveni planinski lanac u okviru Velike kapele, između Ogulina i Mrkoplja. Po svojim oblicima te su vapnenačke stijene jedinstvene u Gorskom kotaru, te na samom vrhu liste najzanimljivijih planinarskih područja u Hrvatskoj. Možda bi se moglo reći: ono što su Plitvička Jezera među jezerima, to su Bijele Stijene među stijenama.

Malo gdje se priroda tako maštovito razigrala (izuzev u nekim dijelovima Velebita) u stvaranju najraznovrsnijih oblika u snježnobijelom kamenu. Najčesće su među njima oštre i okomite forme, katkad po 50 i više metara visoke: različiti kukovi, tornjevi, tornjići, litice, kupole, obelisci, kamini, stolovi i čunjevi, međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, provalijama u kojima se često zadržava snijeg kroz cijelu godinu ili žljebovima koji su nastali uslijed kemijskog djelovanja vode koja je tekla niz kose plohe te snijega koji se otapao na najvišim predjelima kamene mase. Među vršnim stijenama nalaze se karakteristični “vrtovi”, zaravnjene površine obrasle biljkama poput runolista a opkoljene gotovo okomitim stijenama.

Pojedine stijene imaju imena : Kapelica, Slonova brada, Biskupska kapa, Ljuska, Prsti…

Znameniti prsti tj. uske šiljate stijene, jedan su od naših najeksponiranijih planinskih motiva.

Ljuska je prirodni usijek između visokih stijena. To je jedno od najdojmljivjih i najnepristupačnijih mjesta u Bijelim stijenama.

Bijele stijene su prilično udaljene od svih okolnih naselja te ih odlikuje iskonski dojam divljine. Pretpostavlja se da ovdje ima mjesta na kojima još nije bio čovjek.

Jedinstven geomorfološki fenomen krasa u okrilju šume uvjetovale su tektonske sile u doba nabiranja (oligomiocen) te podloga izgrađena od vapnenca i dolomita, koji stvaraju specifičan reljef-kras.

Vapnenačko kamenje ili vapneni slojevi bili su u trenutku pomicanja zemaljske kore podvrgnuti bočnom pritisku. Ti pritisci, odnosno sile odrazili su se tako da su slojevi ispucali, uzdigli se, ispremiješali ili ispresavijali, poprimajući položaje gorskih nizova (uzvišenja ili dolina). Tako otkriti vapnenci postali su meta djelovanja meteornih voda, kojemu se pridružuju insolacija i jaka smrzavica, te se proces daljnjeg rastvaranja nastavio brže ili sporije, zavisno od sastava vapnenca i količine atmosferskih oborina na određenom podrucju.

Kakva će brzina rastvaranja biti zavisiti će i o načinu uslojenja vapnenca. Gromadasto kamenje je jednolično i čvrsto pa kod rastvaranja pruža određeni otpor. No, kako i to kamenje imade pukotina, i to u vertikalnom smjeru, onda su to i mjesta bržeg procesa rastvaranja. Zato su to i točke rastvaranja koje vremenom odvoje dio stijene od glavne mase (odcjepljivanje). Tako su nastale usamljene skupine monumentalnih oblika, kao tvrđave, dvorac, skupovi i obelisci i sl.

Pojave ove vrste možemo susresti i kod uslojenog vapnenca većih debljina slojeva, koje je rastvaranje pretvorilo u čudne i usamljene oblike (četvrtaste, čunjaste, trapezaste i sl.) Uslojeno ili pločasto kamenje rastvara se najbrže na liniji uslojavanja (mjesto doticanja slojeva vapnenca). Ako je uslojeni vapnenac horizontalno ili blago koso postavljen, rastvaranje ide najčešće u smjeru slojnih crta. No kako postoje i vertikalne pukotine rastvaranje ide tim pravcima, pa se dešava, da pojedini dijelovi sloja bivaju odvojeni fizički.

Jos izrazitije odvajanje nastaje ako atmosferske vode s površine sloja slabo otiču ili se potpuno zadržavaju. Voda koja se zadržava vrši rastvaranje u smjeru postojećih pukotina (vertikalnih), pa se na kraju dešava razdvajanje. U tom procesu često na ravnim površinama nailazimo na udubljenja u kojima se zadržava voda. Ovim postupkom odvajanja nastaju skupine kamenja nalik sanducima, stolovima, balvanima.

Ako su slojevi nešto jače nategnuti (kosi), a spojnica je između njih rastvaranjem uništena često dolazi do klizanja niz kosinu po doljnjem sloju. Tako u Stijenama možemo susresti usamljene oblike koji su čak i pomični (Biskupova kapa, Vrč-stijena u zapadnom grebenu Južnog vrha nasuprot Ratkovom vrhu).

Posebno interesantni oblici nastaju kod višeslojnih horizontalnih slojeva vapnenca, različitih otpornosti, koji su ostali usamljeni nakon klizanja odvojenih dijelova. Ako su niži slojevi manje otporni, brže se rastvaraju od gornjih, pa dolazi do stvaranja tzv. čučavca (npr. čovječuljak u skupini Biskupove kape).

Osebujna pojava su tzv. Kameni mostovi. Poradi pojave denudacije rastvaraju se brže pojedini dijelovi kamene mase, te se otvara supljina koju nadsvodjuje otporniji gornji sloj (most u uvali Amfiteatra-Samarske stijene).

Treba jos dodati i to da su stijene jednom stranom okrenute na sjeverozapad, i da su tu izrazito razvedene. Ovo su strane koje poprimaju najviše dnevne temperaturne oscilacije. To su ujedno predjeli vlažne i hladne klime. Sve to zajedno djelovalo je na postanak morfoloških oblika. Ti procesi se i dalje nastavljaju, skoro neprimjetljivo našem oku. U doglednoj dalekoj budućnosti sigurno će poprimiti sasvim drugačije oblike.

Valja napomenuti da je planinarenje po tim prostorima izuzetno naporno i spada među najzahtjevnije planinarske staze u Hrvatskoj. Posebno treba naglasiti da je zabranjena bilo kakva aktivnost kao i uništavanje flore i faune, stijena, što je nažalost nerijedak slučaj onih koji ga posjećuju. Treba biti jako oprezan i zbog zmija, ali i ostalih zvijeri.

BIJELE STIJENE from www.tomurh.com on Vimeo.