U životinjskom svijetu dobro su poznati veliki grabežljivci: velike mačke su kraljevi savana i tropskih šuma, morski psi morskih dubina, sokolovi i orlovi nebeskih visina.. Međutim, i među biljkama kriju se besprijekorni lovci.
Uslijed života na mjestima s malom količinom hranjivih tvari, neke biljke su se morale prilagoditi takvim uvjetima, razvivši organe za hvatanje i probavu malenih životinja.
Insektivorne biljke tj. kukcožderke ili biljke mesožderke, čine jednu netaksonomsku grupu sastavljenu od skoro šesto vrsta koje svoj opstanak zasnivaju isključivo na predatorstvu. Njihovi listovi su tokom evolucije doživeli velike promjene i pretvorili su se u prave klopke pomoću kojih ove biljke hvataju svoj plijen.
Plijen su im najčešće insekti i drugi beskičmenjaci. Iz tog razloga je naziv “insektivorne” ili “one koje jedu insekte”.
Ove biljke ne mogu proizvesti tvari neophodne za život procesom fotosinteze. Kako uobičajeno rastu na područjima posebno siromašnima nitratima, taj problem rješavaju iskorištavajući nitrate iz životinjskih bjelančevina. U tu svrhu uslijedila je modifikacija listova kojima na aktivan ili pasivan način love svoj plijen. Neke od ovih biljaka žive kao epifite – rastu i žive na drugim biljkama ili životinjama ali ne kao paraziti već sami proizvode svoju hranu, te su primorane nedostatak minerala i dušika nadoknaditi hvatanjem i rastvaranjem insekta i drugih sitnih životinja, koje koriste kao izvor tvari i energije.
Ono po čemu su ove biljke jedinstvene su njihovi mehanizmi koji im omogućuju da privuku insekta, uhvate ga, ubiju, razlože i apsorbiraju kao proteinsku hranu.
Na primjer, neke vrste posjeduju aktivne klopke, koje se pomjeraju da bi uhvatile plijen. Naime njihovi listovi su tako preobraženi da aktivnim pokretanjem uhvate i onesposobe plijen koji zatim razgrade uz pomoć probavnih sokova. Neke biljke obično imaju dio lista preobražen u strukturu nalik na vrč ili lijevak u kojem se nalaze probavni sokovi. Životinja jednostavno upadne u takvu strukturu, utopi se i biva probavljena.
Jedna od možda najpoznatijih insektivornih biljaka je Venerina muholovka Dionaea muscipula, ili biljka muholovka, porijeklom iz Sjeverne Amerike. Biljka privlači kukce slatkim sokom (nektarom) koji se izlučuje na rubovima klopke i crvenkastom bojom lista-klopke. Kad kukac sleti na klopku, ona se neće odmah zatvoriti. Potrebno je da kukac hodajući dodirne i time podraži dvije od tri osjetne dlačice, koje se nalaze u sredini svakog zaklopca, blizu glavnog rebra. Tek tada klopka se brzo zatvori i ulovi kukca. Ako kukac uspije pobjeći, klopka će se otvoriti polagano, nakon otprilike dva sata. Ako je kukac ulovljen, biljka će iz posebnih žlijezda izlučivati posebne enzime koji razgrađuju bjelančevine uhvaćene životinje. Proces probavljanja traje od 4 do 10 dana. Jedan listić odnosno klopka dok ne uvene može probaviti 3 do 4 insekta. Posebna skupina žlijezda upija tako probavljene tvari koje biljka koristi kao dodatnu hranu, osobito kao važan izvor dušika i fosfora.
Važno je znati da biljka ne ovisi o ovakvoj prehrani, ona je autotrofna zelena biljka, kao i druge obične biljke, ima klorofil i asimilira. Može živjeti mjesecima i bez dodatne hrane životinjskog podrijetla. Nakon probave klopka se otvori, neprobavljene ostatke kukca ispere kiša ili otpuše vjetar i klopka je ponovo spremna na lov. Svaki list može nekoliko puta probaviti ulovljenu životinju i nakon toga se osuši. Iz podanka stalno rastu novi listovi.
Neke druge vrste su razvile ništa manje zanimljiv mehanizam hvatanja plena u kojem je čitav list pretvoren u klopku, i to ljepljivu. Ovom tipu insektivornih biljaka pripadaju vrste roda Pinguicula,
čije žrtve su mušice, lisne uši s krilima, te sićušni puzajući insekti, često uhvaćeni u velikim količinama. Rijetko zadrže veče veličine poput kućne muhe, ali se mala veličina njihovih žrtava nadoknadi većom količinom. Pokreti kukca sletjelog na list odmah su spriječeni ljepljivim žlijezdama i boreći se samo potiče na lučenje dodatne sluzi i žrtva je uskoro poražena.
Većinom su to vlaknasto ukorijenjene trajnice. Ljeti većina razvija ravne rozete tupih duguljastih ili eliptičnih listova. Listovi imaju slabi miris po gljivama, blijedo do žuto zelene boje. Masni su na dodir, zahvaljujući kapljicama čiste sluzi na brojnim žlijezdama s dršcima koje prekrivaju površinu. Tako su sićušne da su jedva vidljive, ali na suncu refleksija tih brojnih kuglica daje raskošan sjaj lišću. Odatle im i ime, zahvaljujući švic. prirodoslovcu, liječniku i bibliografu Conradu Gesneru, koji u svom djelu opisujući njene listove spominje lat. pinguis, što znači mastan.
Postoje i slatkovodne insektivorne biljke koje su takođe razvile složene modifikacije listova u cilju hvatanja plena. Najsofisticiranija značajka ovih biljaka su klopke – mjehurići na dršcima razbacani uokolo po stabljici i/ili listovima, ali nikad iznad površine vode ili supstrata, osim kod jedne vrste kada je supstrat prekriven slojem vode. Prije nego je otkrivena njihova prava uloga, smatralo se da služe za plutanje. Veličina ovalne, okrugle ili kruškolike klopke varira među vrstama, od 0,25 do 5mm. Obično je prozirna i spljoštena sa strane. Za biljku je bazom pričvršćena uskim drškom a sprijeda je ulaz s „vratima”. U većine postoje privjesci koji mogu biti dugi i granati se, jednostruki i nalik kljovi ili pak krilu. Mjehur je ispunjen vodom i prilagođen za hvatanje sićušnih vodenih životinja. Veličina plijena kojeg klopka može uloviti ovisi o veličini ulaza u klopku. Najmanje love mikroskopske jednostanične protozoe i sićušne kolnjake, dok najveće klopke nađene u vodenih vrsta love vodenbuhe, pa čak i riblju ikru, punoglavce, i ličinke komaraca. Kod Utricularia exoleta prehrana životinjama vidljivo pospješuje stvaranje cvjetova.
Obilje vrsta i najrazličitiji oblici kao i njihova neobična potreba za hranom zaslužni su da insektivorne biljke privlače veliki broj ljubitelja i uzgajivača.
