Daleke 1964, na vrhuncu trke za osvajanje svemira, zambijski nastavnik fizike, Edvard Makuka Nkoloso objavio je da radi na kreiranju nacionalnog svemirskog programa svoje zemlje. Nkoloso je tvrdio da će Zambija svojim svemirskim programom nadmašiti SAD i SSSR, i da planira lansiranje rakete kojom će dvanaest astroanuta i deset mačaka poslati na Mars.

Inspirisana ovom neobičnom pričom o čovjeku koji je imao snove i koji ih je pokušao ostvariti, španjoljska fotografkinja Kristina de Midel je o Nkolosovim naporima snimila pseudodokumentarni film “Afronauti”.

Riječ je o vizuelno upečatljivoj fantaziji u kojoj se mogu videti astroanuti u “bliskom susretu treće vrste” sa slonovima, svemirski otpad oslikan afričkim motivima, mačke koje lebde u bestežinskom stanju i inžinjeri koji sanjare za zahrđalom upravljačkom pločom.

A u centru za obuku u blizini glavnog grada Lusaka, dobrovoljci, obučeni u kombinezone i kacige britanske vojske, međusobno su se smenjivali u kotrljanju niz neravno brdo u praznoj bačvi od nafte kako bi se što bolje prilagodili na uvjete putovanja.

Drugi dio obuke sastojao se u rezanju užeta ljuljačke u njezinoj najvišoj točki, radi simuliranja bestežinskog stanja.

Po Nkolosu, ova vježba je ljude trebalo da pripremi za osjećaj bestežinskog stanja, kako prilikom svemirskog putovanja, tako i prilikom povratka u Zemljinu orbitu.

U uvodniku koji je napisao za jedan lokalni list, Nkoloso je objasnio kako je za svoj svemirski program tražio od UNESCO-a oko 10 miliona eura, i kako je misionarima naložio da domorodačkom stanovništvu Marsa ne nameću krščanstvo ukoliko ono to ne želi.

UNESCO nije osigurao sredstva, a da stvar bude još gora, jedna od nesuđenih astronautkinja iz centra za obuku, sedamnaestogodišnjakinja sa nadimkom “Spacegirl”, zatrudnjela je pa su je roditelji odveli kući.